gleda me u oči i laže.....
pa kako se samo usuđuje!!!!!!!!!!!!!

try

i onda se zapitaš da li je sve to toga vrijedno...
uvijek se pitati,a nikad ne znati,
uvijek se nadati,
a nikad se ne ostvariti....
je li vrijedno mučiti sebe sumnjama
i nikad vjerovati,
nikad oprostiti,
niakd zaboraviti
i nikad ne prestati mrziti...
pa se pitam,je li vrijedno?!
razum kaže ne,ali srce kaže da.
slažem se s razumom,ali u borbi sa srcem
on biva potučen,on gubi...
i ne,nije vrijedno svega toga,ali razum nad srcem gubi.!

odlaziš....odlaziš sve dalje i dalje od moga srca polako kao i dim cigarete....ne znam stvarno što ti misliš zaista da ću ja stalno biti ovdje za tebe i trpjet tvoje gluposti za koje znaš i sam da mi smetaju,zar stvano?! nisam više ona djevojka koja koja ti je nekda vjerovala sve što joj kažeš...nisam više ona djevojka koja vjeruje kad kažeš da me voliš....NE!!! kako možeš nekog voljet,a uporno radit i skrivat stvari od mene,ne!!znaš i sam da nisam naivna i mene se ne može muljat kad se poželi.....i ja mogu biti veliko đubre, i ja te mogu povrijedit...vjeruj mi..mogu....ali ne želim...jer tada bih bila baš poput tebe,a to ne želim...želim vjerovat da mogu biti bolji čovjek ....jest da te volim kao nikoga dosada,jest da si prvi kojem sam dopustila da mi se približi dovoljno da me može uništit....dala sam ti sve,a zauzvrat što sam dobila? razočarano srce za koje sam sigurna da ne može još mnogo dalje tako nastavit....odlaziš,sve dalje i dalje poput dima cigarete....a znaš i sam da se dim dugo ne zadržava,on nestaje....i ne vraća se!

toliko nam je malo potrebno da budemo sretni,a ponekad nam baš to malo nedostaje....svi mi želimo biti sretni i zadovoljni našim životom,ali kao da nam nešto ne dozvoljava da budemo...tuga,s druge strane dolazi nepozvana i nastanjuje se u našim životima koliko god može,i koliko se mi odupirali tuzi,uvjiek nas nađe....tada se naši životi čin potpuno besmisleni,kao da im nema kraja....jaa,s druge strane,želim biti sretna,ali mi je uvijek draže biti nesretna jer tada bolje i racionalnije razmišljam o svemu što me tišti...tada dolaze svi neplaćeni računi na naplatu,a pod time mislim na sve greške i loše poteze mog života.....ne mgu ih zaboraviti koliko se god trrudila,kao da ih zapravo i ne želim zaboraviti....kao da me podsjećaju da te greške ne ponavljam,i zato moje loše uspomene zapravo nikad ne odu tamo gdje im je mjesto...u prošlost!!! ne znam....volim ja biti sretna,ali okolnosti mi ne dozvoljavaju taj užitak..u jednom trenu sam najveselije i najsretnije biće na zemlji,a u drugom trenu sve se ruši,poput kula napravljenih od pijeska! i tome nikad kraja....možda ja nisam zaslužila biti sretna koliko bih željela.možda život piše drugu priču za mene,tko to zna....

čudno je to zaista kako nas sitnice uspiju povrijediti,mada silno se borimo protiv toga,.borimo se da ne budemo povrijeđeni,d abudemo jaki.,čak i kad bi umrli od boli...ali nekako te sitnice uspiju prodrti do nas ,uznemire nas i ne daju nam da mirno spavamo ....pokušavmo ne misliti na to,ali ipak nam misli zalutaju tamo gdje nebi smjele,i tu se probudi đavo u nama....željeli bi izgorjeti od boli,bijesa,ljubomore....samim time sebe uništavamo,a zašto....i zbog koga??? nekog ko nas ne zaslužuje??! nije vrijedno....stvoreni smo da budemo sretni ,a ne da nam neke budale kvare to zadovoljstvo..............